Terapija

Nije me bilo neko vrijeme. Ne zato što nisam želio da pišem, pa čak ni zato što mi vrijeme nije dozvoljavalo (a što je uobičajeni razlog). Ponekad mi je samo jako teško pisati. I pri tome, naravno, ne mislim na pisanje kao fizički proces, već na ono što mu nekako prethodi - samo 'hvatanje' misli po glavi, a potom i artikuliranje istih dovoljno jasno, kako bi one ustvari nešto značile kada se pretoče u tintu na papiru, odnosno u sićušna crna slova na 'papiru' Word dokumenta. S izuzetkom par tekstova tu i tamo, svoju 'terapiju' sam ustvari napustio negdje oko 6. aprila i svega onoga što se dešavalo oko Sarajevske crvene linije; od prepucavanja oko zemlje porijekla 11541 crvene stolice, odvratnih komentara nekih podjednako odvratnih ljudi iz javnog života BiH i regiona, pa do posjeta određenih evropskih 'diplomata' koji su za to što su te silne stolice dan-danas prazne zaslužni maltene onoliko koliko i divljaci koji su godinama sistematski ubijali ovaj grad s okolnih brda. Tog 6.4.2012. je u Sarajevu bilo prosto sablasno. Šetao sam kraj rijeke crvenih stolica koja je tekla duž ulice Maršala Tita, od Vječne vatre, pa sve do raskrsnice kod Alipašine džamije, i mirovala pod tmurnim sarajevskim nebom, dok je video ekran prikazivao imena građana i građanki Sarajeva koji su taj dan trebali sjediti u tim stolicama. Sa svakim narednim korakom, bilo je sve teže disati. Srce mi se steglo, a onda i konačno slomilo kada sam došao do Trga djece Sarajeva, gdje je bilo poredano 1600 malih crvenih stolica. Pogled na plišane igračke u njima, koje su izgledale živo, koliko mališani kojima su namijenjene nisu, ubrzo su zamaglile najbolnije suze kojih se sjećam. Ravno iz duše.

Sarajevo je krvarilo toliko da je vjerovatno jedan od najmalokrvnijih i najanemičnijih gradova na svijetu. Ja sam imao nepune tri godine kada je počeo rat, i dobar dio svog djetinjstva proveo sam po kojekakvim podrumima, i u strahu. Te ukradene četiri godine života mi niko neće vratiti nazad; ni meni, ni bilo kome od nas. Neće nam vratiti ni mrtve. Ja nisam želio taj rat. Meni nije bilo bitno kako se ko zove, u kojeg boga vjeruje, ni za koga glasa. Nije bilo bitno mnogima. Pa ipak, za nas su odlučivali drugi, i tako smo ostali pokradeni za ono najvrijednije, ono nepovratno - vrijeme. Ali nikad više. Volim svoj grad, rođen sam ovdje, i tu proveo čitav svoj život, ali moja djeca neće odrastati u Sarajevu. Ili u Bosni. Ili na Balkanu. I niko im neće krasti djetinjstvo.

"Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek."

'Životinjska farma', George Orwell

[Mama]

„Mama, možeš li upaliti svjetlo?“

„Moramo prvo malo sačekati, tek je čiko upalio mrak...“

„Mama, mene je strah.“

„Nemoj se bojati, mama je tu, zlato...“

Ustajali zrak miriše na vlagu i strah. Tama u kojoj lijeno drijema prostorija mojim očima skriva i one najmanje sitnice iza nejasnih, tamnih silueta. Gladan sam. Mama kaže da ćemo jesti kada se vratimo kući, a kući idemo kada prestane da grmi. Grmi već čitavu vječnost. Dva momka koja sjede na starim, plastičnim gajbama, odmah preko puta mene, gromove zovu granatama. I mecima. Ali mama kaže da to oni pričaju o nečemu drugom. Često sanjam ovo mjesto. I ovu zaglušujuću buku koja dolazi izvana. Mama kaže da nećemo uvijek morati dolaziti ovdje, i da onda više neću ružno sanjati, i piškiti u krevet. Jedva čekam da dođe lijepo vrijeme, pa da se mogu igrati lopte s Harunom i Edom, i otići na Igman s mamom i tatom. „Mama, jel' de da ćete me voditi na planinu, da vidim mede?“ Umjesto odgovora, našao sam se u maminom grčevitom zagrljaju, toliko snažnom, da sam se na momente morao boriti za dah. Na obraz mi je pala kapljica vode. Pa još jedna, pa još jedna... Mama kaže da to prokišnjava krov zbog nevremena. Tihi jecaji. Mama obrisa oči rukavom. Kada je njen zagrljaj malo popustio, iz džepa sam izvadio komad papira i dvije voštane bojice koje sam uspio zgrabiti sa stola kada se začula neka čudna, glasna sirena, a mama panično uletila u moju sobu, i rekla mi da moramo brzo ići „dole“. „Dole“ je ovdje gdje smo sada. Tako bude uvijek kada počne nevrijeme. Ja ustvari ne znam koliko je strašno to nevrijeme, jer mi mama ne da da prilazim prozoru, ali ona kaže da je puno gore od babaroge. I onda je ja više ne zapitkujem. Ali garant nije gore od babaroge.

Tata je na putu. Mama kaže da je otišao negdje gdje ima puno slatkiša, više nego kod nas, da mi kupi najukusnije čokolade na svijetu. Harunov tata je otišao na put davno, par godina prije mog, i još se nije vratio. Kada sam pitao mamu za čika Suada, zagrlila me je, i krov je ponovo prokišnjavao. Harun kaže da mu je tata obećao da će se brzo vratiti, a čika Suad nikada nije prekršio datu riječ. Ja sam sa svojim tatom pričao sinoć, preko nečega što je telefon, ali nije telefon, tu dole u vatrogasnoj stanici. Čika vatrogasac to zove radio-veza. Kad je tatin glas iz te mašine uzburkao tišinu u prostoriji, mami se oteo neki uzdah olakšanja, a grimasa na njenom licu je neodoljivo podsjećala na osmijeh. Ja sam samo plakao. Čika vatrogasac mi je rekao da mogu pričati s tatom koliko god želim, ali moje glupo grlo je ubrzo okončalo suradnju, i stegnulo se toliko, da više nisam mogao pričati. Dok je tatin glas uzaludno dozivao moje ime, otrčao sam do mame i sakrio se u naborima njene izlizane suknje. Baš kao i sada. Njeni nježni prsti strpljivo prolaze kroz moju razbarušenu kosu, dok ona neobično mirnim glasom pjevuši uspavljujuću melodiju neke lagane uspavanke, koja mi je očne kapke učinila teškim poput olova. San, koji me uhvati s vremena na vrijeme, redovno rasprše zastrašujuće glasni zvukovi grmljavine. Mamin topli osmijeh kao da ne zna za buku i mrak. Mamu nikada nije strah. Samo ponekad plače. Ali ona kaže da su to suze radosnice jer ima mene. Mama je uvijek govorila da su djeca najveće bogatstvo, pa sam i ja, kada me je Harun prije nekoliko dana pitao: „Šta ti misliš, šta je najveće bogatstvo na svijetu?“ rekao: „Mame.“ On me je samo blijedo pogledao i rekao: „Ja mislim da su oni veliki autići kojima možeš otvoriti vrata i gepek.“ Mama je rekla da će mi tata donijeti puno takvih autića.

Mama je rekla da moram puno da jedem, kako bih bio zdrav i jak, i natjerala me da pojedem i njenu, puterom premazanu, krišku bajatog hljeba. Rekla je kako njen stomak ne krči zato što je gladna, već zato što mu je drago što ja jedem. Stomaci se, izgleda, solidarišu oko tih stvari. Napolju je već neko vrijeme mirno. Komšija Franjo je ustao s nekakvog prljavog, istrošenog ćebenceta, na kojem je bez glasa presjedio gotovo čitavo poslijepodne, i onim svojim prepoznatljivim, teškim korakom krenuo put vrata. Mama mi tiho šapnu na uho: „Evo, ljubavi, sad će čika Franjo da ugasi mrak.“ A ja to odjednom više nisam želio. Možda zato što sam se već isuviše navikao na tamu, a možda zato što me bilo strah da će me mama prestati voljeti kada više ne bude „grmilo“. I da više neće biti onog zagrljaja koji liječi i najgore noćne more.

„Sve se važne stvari pamte čak i nakon što prestaneš razmišljati o njima i sve se važne stvari vraćaju baš u vrijeme kada iza njih ne ostane ništa, osim svijetli trag koji potvrđuje da je čovjek još živ.“

'Historijska čitanka', Miljenko Jergović

„Zavist je religija mediokriteta. Ona im vraća snagu, ona je odgovor na nemire koji ih izjedaju i, na kraju krajeva, rastoči im dušu i dozvoli im da opravdavaju svoju bijedu i svoju pohlepu dok ne povjeruju da su to vrline i da će se vrata raja otvoriti samo nesretnicima kao što su oni, koji kroz život prolaze ne ostavljajući drugog traga do li namjere da omalovaže ostale i da isključe, i ako je moguće unište, one koji, samom činjenicom da postoje i da su takvi kakvi su, ukazuju na njihovo siromaštvo duha, uma i snage. Sretan je onaj na koga laju kreteni jer im njegova duša neće nikad pripadati.“

'Igra anđela', Carlos Ruiz Zafón

(Impresije iz depresije)

Fotelja gladne guzice pred izbore sređuju ulice
I ne zatvaraju gubice, obećavajući rulji sve
Kule i gradove, puno igara, još više hljeba
Samo ne zapitkuj previše, jebi ga, bit će svega
A seljak se čestito ni potpisati ne mere
Ali zato zna kako popuniti listić za zelene
Onako, s nogu, pa onda kući na buraniju
Mi nećemo tu Evropu, daj ti nama još jednu džamiju
Bolje da djeca fatihaju gladna i bez perspektive
Nego da štagod uče, rade, i što bolje žive
Sine, ambicija je šejtan, i posao za hodžu
Nije na tebi da misliš, ovco, samo prati vođu
Kuni se u SDA, i uredno jebi majku svima
Koji se usude reći da smo zbog njih u govnima
Sve su to zlonamjerni šupci, i dabogda crkli vala
I efendija će ti reći da je prvo Alija, pa onda Allah...

Penzioner. Ljudsko biće čija je osnovna i jedina životna preokupacija - da sjedne. Do tog zaključka došao sam nakon jako mnogo godina vozarenja tramvajem (i svim ostalim sredstvima javnog gradskog prevoza), i odgovorno tvrdim da ti ljudi napuštaju toplinu svojih domova samo kako bi sjeli negdje drugo. A pored bolesti, samo o tome i pričaju; barem ovi moji, u tramvaju. Onog trenutka kada kroče u onaj košmar na šinama, započinje grozničava bitka za mjesto. Dva najčešće korištena sredstva da se do istog dođe su: (1) otvoreno pitati nekoga da ustane, kako bi uvaženi penzioner mogao parkirati svoju uvaženu stražnjicu na to (uvaženo?) sjedište, ili (2) jednostavno glasno komentirati kako je „ova današnja omladina nevaspitana“, jer, Bože moj, nikome ne pada na pamet da skače na noge istog trenutka kada kordon srebrenokosih staraca pohara tramvaj na ama-baš-svakoj stanici; i uporno buljiti u nekoga ko sjedi, čekajući da se on/ona napokon slomi pod pritiskom tog neprijateljskog pogleda. I popratnih zajedljivih komentara. Ponekad se spomene i uža (a bogami i šira) porodica, a nerijetko i Bog, i bogovi, ali u žaru borbe, sve je dozvoljeno. Ti se samo nemoj nikada ispriječiti između penzionera i sjedišta u tramvaju, jer je njihovo bogomdano pravo da tu sjednu. Baš kao što je tvoje da stojiš. A s obzirom da su tramvaji, u bilo koje doba dana (i noći), više nalik na kakav mobilni starački dom nego na sredstvo javnog gradskog prevoza, obuci ti nešto malo komotnije na noge. Geruzija iz antičke Sparte se preselila u sarajevske tramvaje.

One iste nejake bakice i dedice kojima treba pomoć da ponesu kese iz granapa ili otvore vrata haustora, u tramvajima su veće siledžije od učenika nekog od šačice rasadnika sarajevskih intelektualaca (željezničke, mašinske, šumarske škole i ostala egzotika). I, za razliku od polupismenih, destruktivnih tinejdžera nabijenih testosteronom (i eventualno kakvom drogicom), koji tramvaj koriste za prevoz od sela do škole, i obratno, penzioneri su više inventar nego putnici. Ima ih u prvom, u posljednjem, i svakom tramvaju između, i ulažu nadljudske napore da njihovo prisustvo bude primjećeno, a dominantnost nametnuta. Primjerice, ja imam tu neku ružnu naviku da se često kupam i vodim računa o ličnoj higijeni. Penzioneri se (očito) ne zamaraju tim trivijalnostima, pa valjda zato najčešće mirišu kao nešto što se može pronaći u punoj peleni. Ali nije miris jedina prepoznatljiva karakteristika ove nadasve fascinantne populacije. Tu su još i: deranje (jer te možda ne čuju oni tamo, na kraju tramvaja, ako normalno pričaš), neprimjereno izražavanje (jer si toliko star, da je tvoja generacija izmislila psovanje, pričanje generalno, Isusa, Boga, tramvaj, i sve ostalo, pa je uredu), iniciranje konfliktnih situacija s drugim putnicima (jer je glupača odškrinula prozor, a tebe kosti ubiše), zajedljivi komentari (jer je neko drugi sretan, a ti nisi), itd. Kada u tramvaj uđu revizori, penzioner samo važno kaže: „Penzionerska!“, ali mu je ispod časti da ustvari pokaže kartu (ako je uopće ima), ili čak pogleda kontrolora. Čuj imaš li kartu. A ti se rodio u tramvaju.

[Kritički osvrt: "Historijska čitanka", Miljenko Jergović]

Neki ga vole, nekima je trn u oku. Neki ga smatraju najboljim savremenim balkanskim piscem i predvodnikom novije generacije književnika s našeg govornog područja. Neki opet tvrde da on nije ništa drugo do jedan precijenjeni skriboman i umišljeno piskaralo nedostojno sve te pažnje koja mu se poklanja. Da, riječ je o Miljenku Jergoviću, književniku koji sa svojih četrdesetak godina života iza sebe ima već nekih dvadesetak objavljenih knjiga koje su prevedene na isto toliko svjetskih jezika, a koje su svom autoru donijele brojne nagrade i priznanja tokom njegove, već dva desetljeća duge, spisateljske karijere.

Iako sam i sam, kao laik nedovoljno dobro upoznat s likom i djelom ovog plodnog autora, isprva bio skeptičan što se tiče svih tih hvalospjeva namijenjenih njegovom talentu i vičnosti pisanju osvježavajuće dobrih djela bez obzira na žanr kome ista pripadaju, to se promijenilo onog dana kada sam prvi put pročitao „Historijsku čitanku“. U ovoj Jergovićevoj knjizi uspio sam pronaći sve što sam ikada tražio kod jednog književnog djela; umjerena doza humora, savršena ravnoteža između objektivnosti i subjektivnosti autora, akcenat stavljen na kvalitet umjesto na kvantitet članaka sabranih u ovoj zbirci i, što je najvažnije, nama jako bliska i poznata tematika čine „Historijsku čitanku“ jednom od zaista rijetkih knjiga koje sam s istinskim uživanjem pročitao od korica do korica, te jedinom knjigom koja me se dojmila do te mjere da sam je svojevremeno odabrao kao temu za svoj maturski rad iz Bosanskog jezika i književnosti. Svako ko je imao priliku pročitati ovaj Jergovićev bestseler, shvata da je moja fascinacija njime (i Jergovićem i bestselerom) u potpunosti opravdana, kao što shvata i to da Miljenko Jergović ipak nije jedan precijenjeni skriboman i umišljeno piskaralo već talentirani pisac i umjetnik koga osporavaju uglavnom neupućeni i ljudi kojima je više stalo do tuđeg neuspjeha nego do vlastitog uspjeha. Pa ipak, to i ne treba uzimati previše k srcu jer na ovom našem brdovitom Balkanu ljudi skoro pa refleksno omalovažavaju i pljuju sve one koji se po bilo čemu izdvajaju od prosjeka i pokušavaju uspjeti u životu. Jergović samo ima (ne)sreću što je jedan od njih.

Inače, ovog borca neumorne stvaralačke energije kritičari naročito hvale zbog njegove sposobnosti da svaki događaj pretvori u priču nimalo ga ne promijenivši i ne oskrnavivši njegovu „unutrašnju logiku“. Postavlja se pitanje: da li je ova procjena primjenjiva na zbirku članaka „Historijska čitanka“? I da li se „Historijska čitanka“ uopće odlikuje unutrašnjom logikom? Autor ovog kritičkog osvrta smatra da je, kada su ovakve procjene u pitanju, Jergović uvijek na visini zadatka, te da je unutrašnjom logikom i vjerodostojnošću prožeto svako poglavlje ovog djela.

Ma koliko ga drugi svojatali, Miljenko Jergović je bh. pisac, što i sam ponosno ističe. Mjesto zbivanja radnje mnogih njegovih djela, ne samo „Historijske čitanke“, je glavni grad Bosne i Hercegovine. On Sarajevo i dalje doživljava kao svoje, iako već duži niz godina živi i radi u susjednoj nam Hrvatskoj. Ono što je interesantno spomenuti, a tiče se te njegove promjene životne sredine i desilo se na samom početku njegove karijere, još prije „Sarajevskog Marlbora“ i statusa velikog pisca koji je kasnije stekao, jeste njegova netrpeljivost koju je svojevremeno osjećao prema autorima koji su napustili ovaj grad, otišli u svijet i tamo prodavali „istinu o Bosni“. Okomio se na takve pisce, ne sluteći da će uskoro i sam postati metom vlastitih principijelnih kritika, pošto će njegov „Sarajevski Marlboro“ par godina kasnije doživjeti veliki uspjeh u Evropi. Ali uprkos tome što je na neki način i sam prodavao „istinu o Bosni“, Jergović nije prodao svoja moralna načela i privrženost ovoj državici, što i nastoji pokazati u svojim djelima, te mu zbog toga niko i ne zamjera na ovoj kontradiktornosti.

Prema samom Jergoviću, „Historijska čitanka“ je svojevrstan porodični album, porodični album sastavljen od članaka koji, vjerodostojno poput pravih fotografija, svojim čitaocima približavaju događaje i/ili doživljaje iz, ne tako davne, prošlosti. Naravno, događaje i doživljaje vezane za ove prostore, tj. prostore bivše Jugoslavije. Ipak, provlačenje neke jugonostalgične note kroz ovo djelo demantirao je sam autor u jednom od članaka, dajući do znanja da, iako se na prvi pogled ne bi reklo tako, baš i ne čezne za zajedničkom nam bivšom državom te da samo obavlja svoju dužnost revnosnog historičara. Prepoznatljiva po uglavnom kratkim i efektivnim rečenicama, kao i po korištenju nama veoma bliskog i razumljivog jezika, ova knjiga je idealan dokaz za tvrdnju kako se savršenstvo nalazi u jednostavnosti. Svaki od članaka u knjizi, kao po nekom pravilu, započinje kraćim uvodnim okolišanjem oko same teme, koje bi se Jergović zatim „diskretno“ dotakao nekim opisom, unutrašnjim monologom ili kakvim retoričkim pitanjem, da bi sam članak sumirao i zaključio nekom snažnom, dubokom mišlju (npr. „Ljubomora nije svojstvena svecima ali anđelima jest.“ iz članka „Ilija“).

Kada smo već kod Jergovićevog jezika i stila, značajno je napomenuti da ovog, danas jednog od najtraženijih pisaca u regionu, mnogi porede s pokojnim Ivom Andrićem, te njegov stil pisanja nazivaju i „andrićevskim“. Sam Jergović, iako priznaje da mu takva poređenja itekako gode i imponuju, ne misli da je uredu dva književnika porediti na taj način, jer jedan je Ivo Andrić baš kao što je jedan i Miljenko Jergović.

Pod naslovom „Historijska čitanka“ sakupljene su, njih više od stotinu, kolumne koje je Miljenko Jergović objavljivao u časopisu „Dani“. „Zaborav nimalo ne boli, ali je ipak lijepo sjećati se“, u prologu knjige pisac kao da pravda svoje motive što je sabrao uspomene na detalje jednog lijepog i bezbrižnog doba, doba odrastanja, sazrijevanja i prvih razumijevanja svijeta oko sebe. Na stotine likova i ikona iz svakodnevnice sedamdesetih, osamdesetih i samog početka devedesetih godina, uglavnom sarajevskih, provlači se ovim crticama. Kroz njih se također provlači nostalgija, ali ne kao žal za minulim „dobrim starim vremenima“, nego kao ugodno sjećanje, iako nekad i na neugodne doživljaje, na vrijeme s kojim mi danas imamo problem zbog nesposobnosti racionalnog određenja trenutka, načina i razloga njegovog, kako sam autor kaže, „logičnog završetka“.

U ovoj knjizi, Jergović nas šeće od prvog djetinjeg upoznavanja važnih stvari iz tadašnjeg svijeta odraslih, kao što su novine, Savez komunista ili akcija Ništa nas ne smije iznenaditi, vodi nas kroz prve robne kuće i picerije u Sarajevu, podsjeća na pojavu prvih televizora i prvih domaćih televizijskih zvijezda, na prve Coca-Cole i Eurokreme, rekonstruira onaj dio male i velike povijesti određivan važnim nogometnim događajima, velikim tragedijama i kojekakvim medijskim senzacijama onog doba, poput slučaja s Trojom u Gabeli, spuštanja na mjesec, smrti legendarnog Brucea Leeja i, naravno, Olimpijade u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Prepričava onodobne zgode o političarima koje je dosjetljivi narod prozvao Guzonjama, vraća pred naša osjetila davno nestale marke čokolada, bombonjera, pića, napolitanki itd. Oživljava neke, nepravedno zaboravljene, male ljude, ličnosti kakve ima i po kojima je prepoznatljiv svaki grad, a da malo ko izvan toga grada o njima zna nešto više od urbanih legendi koje se šire kao i svaka druga usmena predaja, ponovo gradi mnoga mala i velika kultna mjesta, koja nisu toliko bitna za život, ali je ipak taj isti život bez njih nezamisliv. Ponovo nas provodi kroz razne male ali važne životne trenutke, od prvog susreta s uličnim huliganima do mature, od prvog ljetovanja na moru do gubitka nevinosti.

„Historijska čitanka“ vrvi raznim sarajevskim ekskluzivnostima, većinom onim iz sfere kolektivnog sjećanja, tako da je meni, kao rođenom Sarajliji, iako rođenom tek nakon odigravanja 99% događaja koje autor opisuje u knjizi, samo djelo jako poznato i blisko. Isto tako, ja, kao rođeni Sarajlija, osjećao sam neku tugu koja je rasla svakom pročitanom stranicom djela, jer sam svakom pročitanom stranicom „Historijske čitanke“ postajao sve svjesniji kako je sav taj grub i divan, primitivan i romantičan, dubokoslojan i jednostavan u isti mah, sav taj svijet i sav taj grad uništen, izgubljen, razoren... Neobnovljiv utoliko koliko starenje boji uspomene vrijednošću valjanom samo u vremenu iz kojeg potiču. Smatram da bi svaki grad i svaka generacija uopće trebali imati jednu ovakvu knjigu, ovako iskren i ovako bajkovit spomenar onima koji su proživjeli ali nisu to znali zapisati jer „Historijska čitanka“ može poslužiti kao svojevrsna pouka da novi početak ne briše, niti može sasvim izbrisati ono što je bilo prije njega.

(Nargila i ćeif)

7.

Crvene starke na vječnom baščaršijskom kamenu. Šetam Saračima, i posmatram svoj odraz u izlozima malih zanatskih radnjica, koje su tu otkako je svijeta i vijeka. Uživam u lijepom vremenu, koje kao da je, na suncem okupane sarajevske ulice, izmamilo sve one kamene spavače koji su protekle mjesece proveli u dubokom, zimskom snu. Skoro da mi je nedostajala ova gužva i vreva. Za promjenu, grad izgleda nekako... živo. U samom srcu Baščaršije, malo skrivenija od glavnog trga, nalazi se mistična oaza mira, idilično mjesto susreta i razgovora, bogato zavodljivim mirisima nebrojenih aroma i dimom nargile. Bašte dva najljepša nargila caféa u gradu prijateljski koegzistiraju jedna kraj druge, gotovo se ispreplićući, toliko da je linija razgraničenja tako diskretna, da se ponekad učini kao da je uopće i nema. Prepoznajem mnoga poznata i draga lica, pozdravljam se s prijateljima i poznanicima, i sjedam za prvo slobodno mjesto, a konobar mi bez pitanja donosi osvježavajući sok od smreke, i mali crveni pipak za nargilu. Valjda da mi se slaže s tenama. Zrak miriše na neki egzotični miks voćnih plodova. U neka doba crijevo od šiše dolazi i do mene, i ja sasvim polako povučem dim, zaboravljajući sve na svijetu, i prepuštajući se nekoj blaženoj nirvani koja je preplavila čitavo moje biće. Iz usta ispustim gusti oblak bijelog dima, koji pijano tetura do krošnje drveta odmah iznad naših glava, a nedugo potom i potpuno iščezne. Nakon par gutljaja slatkastog soka od smreke, ponovo je red na šišu. Blagi povjetarac koji s vremena na vrijeme prostruji baštom podsjeti prisutne da je proljeće tu tek kalendarski, i da dugi rukavi ipak još nisu stvar prošlosti. Oblačim svoju duksericu, koja je do tada drijemala na stolici, i nastavljam uživati u jednom od onih jutara zbog kojih vrijedi ustati iz kreveta. I živjeti.

(Projekat Vremeplov)

Mali Zmaj

Bruce Lee, zvijezda akcionih filmova s borbenim vještinama, umro je iznenadnom smrću u 33. godini života. Pa ipak, za vrijeme svog kratkog životnog vijeka, Mali Zmaj je snimio nekoliko filmova koji su ga proslavili i nakon smrti ga učinili jednim od najviše imitiranih aktera holivudskih akcionih filmova. Izgradnji kulta ličnosti Brucea Leeja ovdje kod nas uveliko su doprinijeli lokalni džiberi i zgubidani, kao i djeca fascinirana nevjerovatnim borbama ovog isto tako nevjerovatnog borca. Sarajevska jalija je, prema pričama starijih, u vrijeme kada su Leejevi filmovi bili aktuelni, primitivne udarce glavom, šakama, nogama i čime još sve ne, zamijenila naprednim karate udarcima i različitim varijacijama filmskih poteza koje bi njihovi protivnici teško eskivirali. Naravno, sve ovakve tuče odvijale bi se uz popratno ispuštanje neizbježnih „borilačkih“ zvukova i, nerijetko, opće blamiranje pred okupljenim ljudima, opravdano zabrinutim za mentalno zdravlje „boraca“. Djeca su pak bila nešto domišljatija pa su, ne zadovoljavajući se samo imitiranjem Leejevih poteza i udaraca ekstremitetima, pravili i hladno oružje kojim se inače koristio ovaj legendarni borac. Tako je svako dijete koje je tada imalo držalo do sebe, u svom posjedu moralo imati makar jednu nunčaku kućne izrade i par oštrih limenih zvjezdica, koje bi, po izboru, moglo koristiti za ponosno pokazivanje prijateljima ili razne mazohističke svrhe. Inače, fenomen zvani Bruce Lee trajao je dugi niz godina a mislim da se može reći da živi i dan-danas, iako u dosta manjem intenzitetu. Mada ne znam koliko je ovo imitiranje Brucea Leeja i razmetanje njegovim potezima po mahali uopće mjerodavan pokazatelj njegove popularnosti, jer koliko god takvo što bilo cool i donekle simpatično prije nekih tridesetak godina, danas bi to bio znak da niste sami u glavi. Tako da je možda u tome fazon, možda Brucea Leeja i danas volimo istim žarom kao i prvoga dana, samo se to ne usuđujemo pokazivati tako smjelo kao nekada zbog straha od (potpuno opravdanog) javnog ismijavanja i prezira. Kako bilo, Mali Zmaj je važna historijska ličnost i generacijama ljudi širom svijeta, kroz svoje filmove, pokazao je kako jedan običan mali čovjek može biti snažniji od znatno jačeg i, nerijetko, brojčano nadmoćnijeg protivnika ukoliko ima dobre namjere (i, moramo priznati, zavidno poznavanje borilačkih vještina). Ukratko, Mali Zmaj nam je dao priliku da, gledajući njegove filmove, živimo san.

Ruska salata

Dakle, posljednji je dan tekuće godine. Već na samom jutru primjetna je ona tradicionalna novogodišnja euforija kod svih ukućana. Što se dan više primiče svom kraju, ta euforija je sve snažnija, baš kao i sve raznolikiji mirisi koji dopiru iz kuhinje. Jedva čekam večerašnju trpezu bogatu mezom, sarmicama, piletinom, uštipcima, raznim kolačima i kojekakvim grickalicama. Pa ipak, ima jedno jelo kojem se ni najmanje ne radujem ali znam da se jednostavno mora naći na jelovniku, baš kao što znam i da ću ga morati jesti da ne bih slučajno uvrijedio mamu. Pogađate, riječ je o ruskoj salati, bućkurišu napravljenom od nekakvog povrća, jaja, majoneze... Ako malo bolje obratimo pažnju na nabrojane sastojke, nije teško zaključiti da rezultat njihove fuzije u jedno jedinstveno jelo nikako ne može biti ukusan, što se najbolje da primjetiti na praktičnom primjeru, odnosno gotovom proizvodu. Ovo jelo, koje na prvi pogled neizbježno asocira na kakvu bljuvotinu, po mom skromnom mišljenju, treba patentirati kao lijek protiv mamurluka (mislim da sam to negdje pročitao... ahhmm...), ali ga isto tako definitivno treba izbaciti iz menija za novogodišnju večeru i, po mogućnosti, iz svakog mogućeg menija koji postoji. No, nije ruska salata jedina stvar koja iritira moju malenkost za vrijeme tog prednovogodišnjeg dana. Ne zaboravimo briljantno osmišljeni novogodišnji program koji je toliko genijalan da ga apsolutno niko ne gleda. Ili gleda, ali samo zato što nema nikakva pametnija posla. Očajni muzički spotovi, skoro pa crno-bijeli filmovi i polusatni blokovi reklama svakih 15 minuta samo su neke od divota u kojima imamo priliku uživati ukoliko 31. decembra navečer odlučimo uključiti TV. Dočekujemo 2006. godinu - na državnoj televiziji, spotovi Himze Polovine. Dočekujemo 2007. godinu - na državnoj televiziji, spotovi Himze Polovine. Dočekujemo 2008. godinu - na državnoj televiziji, šta? Tačno tako, spotovi Himze Polovine!!! Mislim, uredu, čovjek je (bio) legenda, ali dajte više, prikazujte makar nešto što datira iz posljednjih sto godina. Zar tražimo tako mnogo? Samo želimo kvalitetan novogodišnji program uz koji bismo mogli uživati u nezamjenjivom okusu dobre, stare ruske salate.